„Ko se bori sa zverima, treba da pazi da ne postane zver.“ – Fridrih Niče
Mnoga savremena shvatanja o narcizmu su svoj prvobitni oblik imala u grčkoj mitologiji, u mitu o Narcisu, po kom je sindrom i dobio ime. Hajde malo da se osvrnemo na taj mit: Narcis je bio sin nimfe Liriope i boga Kefisa. Bio je izrazito lep mladić, koji je veoma privlačio pažnju na sebe, a karakterisalo ga je odbijanje svakoga ko se zaljubi u njega, a naročito nimfi. Kada ga je ugledala šumska nimfa Eho, ostala je očarana njime, ali biva odbijena, te postaje eho u šumi. Kasnije, njen eho čula je boginja osvete, koja jednog dana uputi Narcisa, žednog nakon lova, na izvor. Ugledavši svoj odraz u vodi, Narcis se strastveno zaljubljuje u vlastitu sliku. No, svaki pokušaj da zagrli sopstveni odraz ili poljubi usne bio je neuspešan. Razočaran, on duboko pati i oplakuje sopstvenu sudbinu. Prvi put doživevši gubitak i tugu, on biva večito odvojen od objekta svoje ljubavi. Na kraju dolazi do spoznaje da je njegova smrt neminovna i u trenutku umiranja preobražava se u predivan cvet, odnosno u cvet narcisa.
Ljudi često, kada malo više saznaju o narcizmu, u simptomima prepoznaju osobe iz svoje okoline. Neki prepoznaju i sebe, te počinje osporavanje s njihove strane i opravdavanje sopstvenog ponašanja. Nekad postoje i oni koji pripisuju narcističke crte onome o kome ne misle dobro, pokušavajući tako da okarakterišu osobu, bez prisutnosti objektivnog zaključivanja. Volela bih, dok ovo čitate, da se čuvate zamke automatskog etiketiranja, ali isto tako da razmislite ukoliko zaista primetite da u svojoj okolini prostor delite s narcisom.
Kada je u pitanju najuočljivija crta narcističnih osoba, “ljubav za samoga sebe”, Oto Kernberg je isticao da način na koji to čine deluje prilično siromašno, u njemu često ima i nečeg samoponižavajućeg, iz čega se može zaključiti da sebe ne tretiraju ništa bolje nego što tretiraju druge ljude s kojima su u odnosima. Oni gaje dubok nedostatak poverenja u bilo šta dobro i vredno, što se može otkriti uz introspekciju, ali i njihovo povremeno zanemarivanje “javne slike” sebe samih u smislu poštenja, pristojnosti ili vrednosnog sistema, što veoma lako dovodi u sumnju istinitost kada je u pitanju voljenje samog sebe kod narcističnih ličnosti.
Tipovi narcizma
Postoje dva glavna tipa narcizma:
Grandiozni (otvoreni) narcizam
Ovaj tip odlikuje bahatost, samodopadljivost, manifestno iskorištavanje drugih ljudi za svoje potrebe, kao i nedostatak empatije za druge ljude. Površno gledajući, pokazivanje grandioznosti predstavlja ispoljavanje slike o sopstvenom samopouzdanju, dok je zapravo reč o kompenzaciji bazično loše slike o sebi. Prisutna je zavist prema dobrom, prema drugim ljudima.
Vulnerabilni (prikriveni, krhki) narcizam
Odlikuje ga hiperosetljivost, često uživljavanje u ulogu žrtve, sklonost stidu. Spolja deluju kao osobe krhkog samopouzdanja i izbegavaju suočavanje s drugim ljudima.
Narcizam i svakodnevni život
Narcisi su često na prvi pogled pristupačni i simpatični, te zbog svoje ekstravertnosti ostavljaju dobar prvi utisak. Razgovetni su, ali mnogo više pričaju o sebi i koriste zamenice u prvom licu jednine (ja, meni, moja…) mnogo češće od drugih. Međutim, zbog sklonosti izražavanju neslaganja i svađanju, imaju poteškoće u održavanju svoje reputacije. Narcisi su često skloni impulsivnom ponašanju, koje im može doneti kratkoročne uspehe i nagrade, ali to ume da ostavi negativne dugoročne posledice. Impulsivnost je prisutna i u njihovoj seksualnoj strategiji, te su skloniji eksplicitnim razgovorima o seksu i varanju partnera.
Narcis kao roditelj
Narcistični roditelji, posebno majke, često svoje dete doživljavaju kao produžetak sebe, što dovodi do ozbiljnih problema u prepoznavanju i zadovoljenju stvarnih potreba deteta. U tom kontekstu, majka reaguje prema sopstvenim potrebama i željama, a ne prema potrebama svog deteta. Dete se tada prilagođava nametnutim osećanjima i potrebama roditelja, što narušava njegov emocionalni razvoj. Narcistični roditelji ne podržavaju prirodnu potrebu deteta za odvajanjem i individualizacijom, jer očekuju da dete ispuni njihove emocionalne i psihološke potrebe. Često u ovakvim situacijama dete preuzima ulogu roditelja. Takođe, često su narcistični roditelji skloni manipulativnom uključivanju deteta u svoje međusobne odnose, umesto da detetu daju priliku da se razvija kao nezavisna osoba.
Jedan od ključnih problema narcističnih roditelja je nedostatak empatije, što im onemogućava da odgovore na osnovne emotivne i psihološke potrebe deteta. Ovo može stvoriti osećaj neadekvatnosti kod deteta. Ono što se takođe često dešava jeste da narcistični roditelji mogu pokušavati da kontrolišu dete, emocionalno ga ucenjujući i izazivajući osećaj krivice, što dodatno narušava detetovo samopouzdanje i osećaj vrednosti. Ovakav način odnosa može ozbiljno ugroziti emocionalno zdravlje deteta i njegovu sposobnost da izgradi zdrav odnos prema sebi i drugima u budućnosti.
„Postoji samo jedno dobro: dobrovoljna vladavina nad sobom. I samo jedno zlo: nesposobnost da se upravlja sobom.“ -Imanuel Kant
Sanja Bobić