,,Ponekad vladari veruju da ih njihov položaj štiti od odgovornosti, ali priroda ima svoj način da pokaže da niko nije iznad nje ” – John Steinbeck
U širokoj lepezi emocija i misli, uglova iz kojih se određene situacije i događaji mogu posmatrati, čovek se lako može izgubiti. Ali šta je s onim kada nam se stalno nameću ista verovanja i iste tvrdnje od strane osobe koju neizbežno primećujemo? Nije moguće da bude neprimetno kako uporno zastupanje neistinitih tvrdnji uz propratnu mržnju i netrpeljivost, pokušavaju da se introjketuju u svest svakog čoveka.
Problem nastaje kada kritičko mišljenje preuzima primat nad onim što se servira.
Svaki (loš) lider nekada je bio na početnoj poziciji i čvrsto verujem da se seća šta se tada i kako odigravalo i kako se osećao, bez obzira koliko on to pokušavao da zaboravi ili izmeni. Da li se onda javlja strah da sada oni koji pokušavaju nešto da promene, kao što je on nekada pokušavao, ne budu isti kao on, pa kreće od premise da je bolje da se ne odriče onoga do čega je došao. Odnosno, ukoliko polazi od takve pretpostavke, da su svi loši, onda je on isti kao oni, samo je za korak ispred, kako bi se zaštitio.
Mržnja uskraćuje uživanje i lepotu života, stvarajući privid stvarnosti kroz iskrivljenu vizuru, obuzimajući u svoje okove i stavljajući pečat na dušu onoga ko je njome zatrovan. Na kraju, nikoga od nas jednom neće biti, ali šta je s onima koji su dobar deo svog života iskoristili kako bi kroz mržnju vodili borbe, koje suštinski nikome ne donese dobro i koje su bile pogrešno usmerene na ljude koji to ne zaslužuju. Kada to sve prođe, možda po neko naivan ili sličan ostane za takvom osobom, žaleći za tom senkom, koja nikada nije volela sebe.
Interpretacija sebe kao mesije koji je došao da spasi narod, u samom početku ima problem, jer i kada su mesije dolazile u pomoć onima kojima je to potrebno, dolazili su kako bi učinili ono što je narodu potrebno. Lider koji smatra da on sam najbolje zna šta treba, ne osvrćući se na ono što narod kroz demokratiju zahteva, nije ni mesija, ni lider, niti zaslužuje da bude na mestu na kom jeste.
A kako je onda došao do tog mesta?
Odgovor je veoma jednostavan. Osobe koje ne prezaju od moralnih osuda, koje su spremne na sve, koje nemaju srama i nemaju osećaj krivice, lakše se prilagođavaju i hrle ka zacrtanom cilju, eliminišući svakoga ko im se na tom putu nađe.
Kasnije, kroz takozvani uspeh koji su postigli, nadograđuju svoje grandiozne iluzije o moći i uticaju, skupljajući oko sebe poslušnike koji će verno sprovoditi propagandu o kultu ličnosti njihovog samoprozvanog Boga na zemlji. (Imao ih je i Hitler, zar ne?)
Fenomen u kom se jedan šef države postavlja kao autokrata koji odlučuje o svemu, neverovatnom brzinom prelazi u drugi oblik, kada je to potrebno, raspoređujući odgovornost na one koji ga veličaju, a najviše na one koji su oštećeni i pokušavaju da pošalju poruku istom tom šefu države da je zaista vreme da se nešto promeni.
Kroz grandiozne iluzije, lider stvara sopstvenu sliku o njegovoj neophodnosti za opstanak naroda i opet, kada dođe do njegove ponovne i iznova načinjene greške, on svoju odgovornost prebacuje na spoljne ili neke druge neprijatelje, za koje on nije kriv, ali se ipak pozicije moći ne odriče. Neverovatan paradoks.
Kroz istoriju, bilo je dosta takvih lidera, Napoleon, Hitler, Staljin i mnogi drugi.
Ono što im je zajedničko jesu krahovi i neuspeli pokušaji neograničene diktature.
Istorija sutra, biće ono što ispišemo i učinimo danas.
,, Vladar nosi odgovornost veće težine od krune – dušu naroda. Ako on zaboravi tu dušu, narod će zaboraviti njega.” – Aleksandar Složenjicin
Sanja Bobić