„Čak i u potpunoj tami, u vašem umu ima svetlosti.“
Svetlo koje ne vidimo je bajka, u kojoj su glavni junaci mlada Francuskinja i mladi Nemac, a čudovište je nacizam sa svim svojim pohlepama. Verner, „mešavina genija, upornosti i isečaka iz knjiga“, kao dečak, u sirotištu, od odbačenih stvari sam je sastavio radio, na kom su sva deca mogla da slušaju muziku, a on noću Profesora koji je „iznosio činjenice, a ne mišljenja kao drugi“. Tu frekvenciju, iako je kažnjivo smrću jer su „istina i predivne stvari zabranjene“, sluša i 1944, kao vojnik u Francuskoj, ali sad program vodi Mari, koja je slepa i čita odlomke iz knjige na brajevoj azbuci. Mari je, kad je bila devojčica, takođe slušala Profesora i njegove priče su i za nju bile mesto nade, kao i za Vernera. Bliži se kraj rata, Amerikanci bombarduju San Melou, gradić na obali okeana, a umorni nacisti ne daju gladnim Francuzima da napuste grad.
Ovako počinje serija, rađena po romanu Entoni Dora, dobitnika Pulicerove nagrade. Scenario za nju je napisao Stiven Najt, a režirao ju je Šon Livi, koji je režirao i Stranger Things.
Ono što je mene obradovalo je što Vernera glumi Luis Hofman, kojeg znam još od Darka, i koji je sjajan, i još više što u seriji glumi Hju Lori, koji je, očekivano, i više nego sjajan.
Ono što mi je smetalo je što su u seriji svi likovi Nemci i Francuzi, i svi pričaju na engleskom. Iz praktičnih razloga, pretpostavljam. Ono što je dobro je da je film toliko vizuelno lep i toliko sadržajno interesantan, da je to kojim jezikom govore zaista zanemarljivo.
Lepa stvar je i što serija ima samo četiri epizode, što je u njima sve lepo spakovano, i što se sve završavaju za pravim mestima.
Na Malog princa me je podsetila zbog mnoštva pouka. „Barem jedan sat dnevno želim slušati dobrotu i razum.“, kaže Verner, koji po svaku cenu, čak i života želi da u ludilu koje je zadesilo Nemačku sačuva zdrav razum i još više, dušu.
„Svetlost koja nastaje kad zapalite ugljen ili nešto drugo je sunčeva svetlost i ona je večna. Milijardu godina čeka u komadu ugljena. Ali tama nestaje za manje od sekunde kad upalite svetlo.“
Emilija Gorjanović