Da li ste znali da je prva diskoteka na Balkanu otvorena baš u Beogradu? Čak 10 godina pre čuvene njujorške diskoteke “54”. Tačnije, 24.4.1967. otvoren je klub “Kod Laze Šećera”, na adresi Svetogorska 17. Inače je gajba pripadala političaru i diplomati Jevremu Grujiću.
Naime, u to vreme grupa mladih je počela da se okuplja kod njegovog praunuka, Lazara Šećerovića. Njegov prijatelj, Saša Nikolić, studirao je u Parizu i došao je na ideju da otvori diskoteku u Beogradu. Ideju su prihvatili Lazin brat, Milan Šećerović i drug Brana Samardžić. A kako je u to vreme bilo nemoguće otvoriti privatan lokal, Nikolićev otac, koji je radio na košarkaškom igralištu Crvena zvezda, pomogao im je da diskoteku registruju kao društveni klub KK Crvena zvezda.
Kako u to vreme biva, u podrumu su se vrtele ploče, a učestalim druženjem su se poprimala prava obeležja disko provoda.
U to vreme u Evropi su diskoteke imali samo Pariz, London i Milano. I malo po malo, klub je dobio naziv “Kod Laze Šećera”, i tako je postao prvi disko klub od Trsta do Vladivostoka.
Diskoteka je zamišljena po ugledu na najčuveniju parisku diskoteku “Kastel”, koju je vodio Žan Kastel, sa finim zelenim i crvenim tapetima, mesinganim šankom, zidnim gravirima francuskog i italijanskog stila, ukrašen fenjerima poput onih koji su se viđali na fijakerima. Diskoteka je radila svakim danom, imala je čedno radno vreme, od 18:30 do 01, a ulaz je bio slobodan. U glavnoj prostoriji su postojale tri izdignute lože za koje su se svi otimali, plesni podium, a iznad šanka su stajale table na kojima su bili ispisani hitovi nedelje. Slušala se uglavnom strana muzika. U to vreme u Evropi je bila popularna francuska i italijanska muzika. Disk-džokej (DJ) u kabini iz koje je imao pogled na podijum je mogao da vidi atmosferu i proceni kad treba da ubrza muziku, a kada da uspori. Slušali su se Stonsi, Moody blues i Nights in white satin, A whiter shade of pale, Everly brothers, Animals i House of rising sun, Erik Bardon, a od domaćih bendova Zlatni dečaci, Siluete, Iskre… Srpska balerina Lokica Stefanović je bila zadužena za plesni podijum i najzanimljivije koreografije, podizala atmosferu u diskoteci do ludila. Ali kako Laza kaže, kada je bio u Londonu da preuzima ploče, hitovi koji su se tamo vrteli već uveliko su se slušali u Beogradu. Tako da smo ipak u to vreme u dosta toga naprednjačili.
Diskoteka nije radila samo kao diskoteka. Bile su tu i modne revije, umetničke izložbe i nastupi vokalno instrumentalnih sastava (VIS).
Šezdestih Beograd je imao intezivan kulturno-umetnički život, pa su u njega stizali najznačajniji umetnici iz sveta, koji bi nakon projekcije ili predstave znali da je sledeća destinacija podrum Doma Jevrema Grujića. Ugostili su mnoge poznati ličnosti, kao što je upravnica ateljea 212 Mira Trailović, reditelj Jovica Aćin, slikar Ivan Tabaković, Jovan Ćirilov, ali i svetskih imena kao Omar Šarif, Mariza Berenson, Pako Raban, Renato Balestra, Alen Delon, Vivijen Li, Luj Armstrong, Pjer Karden, Lorens Olivije, Džudi Denč, Ela Ficdžerlad…
Tada se jako puno snimalo koprodukcija sa Amerikancima, Nemcima, Italijanima, Francuzima. Pola Holivuda i Činečite je prodefilovalo kroz Beograd. A sve što je bilo aktuelno i veliko u Beogradu, prolazilo je i kroz diskoteku, naravno.
Nije klub napravio samo prekretnicu noćnog života u Beogradu, već je i mladim devojkama omogućilo da izađu same i da igraju bez pratnje momka ili brata. Dolazile su najlepše, najšarmantnije devojke Beograda, veliki zavodnici, plejboji, švaleri, kako su se tada zvali. A kad se veče u diskoteci završi, onda bi jedno probrano društvo bilo pozvano u apartmane i žurka bi se nastavljala do zore.
Međutim, nakon samo godinu dana tadašnja štampa je satanizovala mesto zabave i kulture, označavajući ga kao “sumnjivo”. Išli su dotle da su ga označavali kao sedište CIA-e. Od državnih organa su dobijali zabrane tipa: može muzika, ali ne može da se igra. Može da se igra, ali ne može muzika. Kakvi apsurdi. Borba sa vlastima, mediji napadaju… Možda zvuči smešno kada gledamo iz ovog ugla kako je tada bilo, da se divimo tom vremenu. Nije nam ni danas nešto bolje, moram reći. Kliše. Randevu.
Elem, zatvorili su diskoteku da ne bi kvarili naprednu socijalističku omladinu (to nama treba sada). Ali ipak, to nije bio kraj. Naravno da nikada nije prestajala da radi. Pravile su se privatne žurke, hepeninzi, izložbe, pozorišne predstave, mini koncerti, modne revije.
Prostor je restauiran 2015. godine pod nazivom “Klub Šećer”. Diskoteka i danas postoji i radi, unatoč vremenima i trenutnom vremenu. Obično su tematske večeri, dres kod, disko muzika i radi za sada samo vikendom.
Ah, te lude 60-te! Oporavak od rata, Evropa u ekonomskom bumu, jugoslovenski komunizam popušta svoje krute i okrutne stege. Bujaju ekonomija, kultura, društveni život, turizam – prava mala renesansa. Grad ludi za diskotekom, ljudi kao reka se slivaju u nju. Milicija besni od zavisti i niko se ne osvrće na to. Njima je bitno da lansiraju pop-art u Beogradu, da prave hepeninge, performanse, izložbe mladih slikara jer tada nisu imali da plate galerije, bendovima se davao prostor da vežbaju jer zbog buke niko nije to dozvoljavao.
I meni zvuči kao mit. Ne mogu da tvrdim kao što pišem, iako se osećam kao da sam Laza Šećerović lično dok pišem. Kao da se sećam kako su šezdesete oblikovali Bitlsi, Stonsi, Elvis, Luis Armstrong, Istočni i Zapadni blok, ubistvo Kenedija, Če Gevare, rat u Vijetnamu, studentske pobune, leti u svemir, “sleti na Mesec”… i diskoteka “Kod Laze Šećera”.